Da je proklet Kam

Stota obljetnica smrti Janka Polića (2010.) izvrstan je povod da se redatelj uhvati u koštac s piscem za kojim poseže već dvadeset godina. Sada kada taj zamišljeni susret napokon treba realizirati, sada kada Kamovljeva rečenica treba prerasti u moje umjetničko sredstvo, otkrivam da je zamišljana redateljska predstava daleko od one uprizorive, sada spoznajem da je zanos moje mladosti prikrivao mane Kamovljevih drama i da se privlačnost njegova za mene sastojala prije svega u hartiji silovanoj stihom i proročanskoj hrabrosti da se smrti pogleda u oko. Svjestan sam da Kamov nije moj dramski pisac, ali je drama njegovog života apsolutno moje pismo. Stoga će moj hommage stoljeću odsutnosti Kamova biti čeprkanje po kratkom životu ukletog pjesnika, životu koji je stoput uzbudljiviji od njegovih drama. Dramska će forma buduće predstave biti svojevrstan pastiche kojim ćemo opjevati jednu psihopatologiju (Kamov tvrdi da je dosadna literatura bez propalica, luđaka i zločinaca), i kojim ćemo zahvatiti kaleidoskop uzavrelog svijeta s početka raskalašenog, dekadentnog i kaotičnog dvadesetog vijeka u kojemu „glava bukti i polijetava k zidu“, a pjesnik vapi da „tresne njome“. Tkivo buduće predstave neće sličiti dobro skrojenom komadu. Ono će, naprotiv, biti amorfno, nelinearno i rasuto poput života naslovnog lica i neće se vezati ni za jedan isključivi žanr ili koherentni kazališni izraz. I takvo će, u svojoj skicoznosti i u svojoj nesavršenosti, biti „nad [njegovom] smrti jedino moje opijelo“. (L.Zappia)