Grad Rijeka je smješten na obali Kvarnerskog zaljeva, gdje se Mediteran najdublje uvukao u europski kontinent i najviše približio zemljama srednje Europe. Budući da je u zaleđu Kvarnera, Dinarsko gorje najniže, tu je i najlakši prijelaz između Podunavlja i Jadrana. Stoga je i geoprometni položaj Rijeke izvanredno važan. Veliku važnost u životu Rijeke ima 17 km duga Rječina, krška rijeka što grad tijekom cijele godine opskrbljuje zdravom pitkom vodom, a djelomično i električnom energijom. U prošlosti je njezino ušće tvorilo jedini prirodni zaklon za jedrenjake pa je tu bila i prva luka grada Rijeke. Rijeka je grad dolazaka i odlazaka brodova kojima je to matična luka danas, a u prošlosti luka ilirskim liburnama, rimskim sagenama, mletačkim galijama ... brodovlju domaćih brodovlasnika i svjetskih kompanija kojima se donosilo i raznosilo bogatsvo kolonija, industrijske sirovine i proizvodi, drvo obližnjih šuma, kamen, vuna i žito, skupocjena luksuzna roba Orijenta i i srednje Europe, posebno Panonije i njoj gravitirajućih zemalja, ali i odlazilo potražiti bolji život i sreću u novome svijetu Sjeverne i Južne Amerike, Australije. I danas je to luka kroz koju se prevozi roba namijenjena Hrvatskoj i obližnjim zemljama, i njihova po cijelom svijetu...

Po popisu iz 2011. godine, grad Rijeka ima 128.735 stanovnika, s površinom od 44 km četvornih kilometara.

Brojna akropolska prapovijesna naselja smještena na podbrđu oko Riječkog zaljeva, najčešće u blizini vode i mora, tvore sustav gradina opasanih moćnim rubnim nasipom od suhozida. Veli vrh, Vela straža, Trsatski breg, Sv. Križ i Solin kronološki datiraju od brončanog do rimskog doba, a svjedoče o snažnoj društvenoj organizaciji Liburna, pomorskog i primorskog naroda nastanjenog uz Kvarner i u Istri do Labina.

Rimski nalazi otkriveni su na potezu od riječke Brajde, preko Starog grada do Sv. Lovre u Sušaku i svjedoče da se na tom arealu nalazila Tarsatica koja je od 4. st. pr. Krista ključna točka obrambenog sustava klauzura Julijskih Alpa, tzv. "liburnijskog limesa".
Nakon franačkih razaranja Tarsatice i barbarskih prodora u Istru, na Kvarneru se osjeća ekspanzija duhovne i političke moći Rimske crkve.

Novo naselje na mjestu razorene rimske Tarsatice, nazvanoj po crkvici Sv. Vida, Reka Sv. Vida, Sv. Vid na Rječini ili St. Veit am Pflaum, izraslo je na talozima antičke i starokršćanske prošlosti.
Novi stanovnici privučeni blizinom obale, obiljem pitke vode i skloništem za brodove u luci na ušću Rječine, pretvaraju prvotnu jezgru koncentriranu oko crkve Sv. Vida u grad unutar preostalih antičkih zidina Tarsatice, koje imaju svoja vrata, kule, ulice i trgove, a sve je to vezano preko Zagrada i Pregrada uz tarsatički ager. Nekadašnje sijelo tarsatičke biskupije, Crkva uznesenja Marijina, postaje Zborna crkva, središte arhiđakonata i kaptola s crkvenom jurisdikcijom na području kvarnerske gospoštije. Arhiđakonat ostaje neposredno podložan biskupu u Puli.

Slabljenje autoriteta pulskog biskupa i ambicije feudalnih dinasta, Devinaca, pomažu polagan razvoj gradske autonomije, a s tim u svezi i institucije, gradskog statuta i diferencijacije među stanovništvom. Feudalci, Devinci, grade na najvišoj točki u gradu arx, Kaštel, moćnu tvrđavu, jer od konca 13. st. dobiveni feud smatraju svojim vlasništvom.

Između 1336. i 1365. god. "Zemlju Riječku Sv. Vida", kao zalog svojih rođaka Devinaca, držali su krčki knezovi, gospodari susjedne Vinodolske knežije. Krčki su knezovi sporazumno vratili Rijeku Devincima 1365. godine. Tako je Rijeka od druge polovice 14. st., kao feudalni grad-tvrđava, pomoću tankog feudalnog sloja i formiranog patricijata, postala rasadištem umjetničke aktivnosti.
U razdoblju od 13. do 15. st., Rijeka se razvija u trgovačko i pomorsko središte s manufakturnom proizvodnjom i brodogradnjom. Rijeka 1438. dobiva i svoj hospital, 1440. prvu drogeriju, 1455. gradsku školu na talijanskom jeziku (tada trgovačkom jeziku na Mediteranu), a 1457. kaptolsku školu na hrvatskom jeziku s glagoljskim pismom. Sve do 1613. hrvatski je jezik u službenoj, javnoj uporabi, a otada se sve više koriste latinski i talijanski. Od 13. st. krčki knezovi učvršćuju izbočenu najzapadniju točku svoje kopnene Vinodolske knežije, trsatski Kaštel. Nedaleko od njega, na mjestu gdje je po legendi stajala Nazaretska kućica, knez Nikola gradi zavjetnu kapelu. U 15. st. tu će biti izgrađena gotička jednobrodna propovjednička i hodočasnička Crkva Gospe Trsatske. Njezina je arhitektura bila odraz mediteranskih strujanja iz Dalmacije. U 15. st. očituje se i u gradu Rijeci izraziti mediteranski utjecaj iz Dalmacije.
Od drugog desetljeća 17. st. u Rijeci se nakon Madridskog mira 1617. godine smiruju prilike. Razvija se manufaktura, veliki je priljev poduzetnih stranaca, trgovina se razvija morem i kopnom pa grad osniva svoje konzulate u brojnim pomorskim središtima. Pokazuje se potreba za naobrazbom (latinska gimnazija 1627.), a novodošli građani nameću ukus ustajaloj sredini i potrebu modernizacije postojećeg.

U inventaru riječkih crkava sačuvana su djela primijenjene umjetnosti, među kojima je, neosporno, najvrjednija vrlo kvalitetna rešetka od kovanog željeza pred svetištem u crkvi Gospe Trsatske iz 1705. te ograde na propovjedaonicama u Crkvi uznesenja Marijina i u Crkvi Sv. Vida. Srebrni liturgijski pribor u riječkim crkvama predstavljen je djelima poznatih venecijanskih, augzburških i bečkih srebrara, signiranim puncama iz 17. i 18. stoljeća. To su brojni relikvijari, pokaznice, garniture svijećnjaka, piramide i kandila u Crkvi Gospe Trsatske, u crkvama Uznesenja Marijina i Sv. Vidu. Ti radovi kvalitetom ne zaostaju za djelima velikih kulturnih i vjerskih sjedišta.
Novodošli građani iz Veneta, Furlanije, Gorice i austrijskih zemalja, privučeni pomorstvom, zanatima i industrijom, imaju potrebu za nobilnom arhitekturom, a ta se potreba povećava proglašenjem Rijeke 1719. godine slobodnom lukom. Otada u grad, u kolonijama, pristiže novo stanovništvo. Za potrebe pravilnog održavanja karantene u slobodnoj luci car Karlo VI. o svom trošku 1722. gradi Lazaret, od kojega je sačuvan monumentalni barokni portal s memorijalnim natpisom ( u Krešimirovoj ul.).

Rijeku je 1750. pogodio katastrofalni potres. To je bila prigoda da se grad proširi i izvan srednjovjekovnih zidina na Pregradu i Rovu. Po urbanističkoj regulaciji zaslužnog arhitekta Antuna Gnamba uređuje se "riječki trokut", odnosno nasipavani prostor na potezu između ušća Rječine i današnjeg Jadranskog trga. Ujedno se izgrađuje obalna prometnica od Mlake do Trga na Rječini (sadašnji Trg bana Jelačića), sade se platane od Žabice do upravne zgrade Rafinerije šećera, podignute 1782. na inicijativu Privilegirane orijentalne kompanije u stilu jozefinijanskog baroka. Nakon potresa 1750. obnovljena arhitektura u Starom gradu (Civitas vetus) prilagođava se ambijentalnim vrijednostima pučkog baroka, dok arhitektura izvan Starog grada, na području tzv. Civitas nova, na reguliranom i nasipavanom arealu "trokuta", nosi oznake jozefinskog baroknog klasicizma.

Godina 1848. je godina revolucija i sukoba Hrvata s Mađarima. Josip Bunjevac, podžupan zagrebačke županije, s ovlaštenjem bana Josipa Jelačića, 31. kolovoza 1848., vraća Rijeku Hrvatskoj, a ban Jelačić postaje guverner. Hrvatski se jezik uvodi u latinsku gimnaziju, gdje dolazi Fran Kurelac (1849.), čovjek koji je svojim nacionalnim i književnim radom obilježio to vrijeme. Osniva se Narodna čitaonica (1850.) koja postaje kulturno žarište riječkih Hrvata. Godine 1851. od 12.272 stanovnika, Hrvata je 11.581, Talijana 691, a broj ostalih je neznatan. Pod vlašću banske Hrvatske, Rijeka ostaje dva desetljeća (1848. - 1868.).

Hrvatski sabor ističe prava Hrvatske na Rijeku kao njen sastavni dio i uspostavlja, uz potvrdu austrijskog cara (8. studenog 1861.), Riječku županiju koja u predstavci, što ju je sastavio Ante Starčević, zahtijeva cjelokupnost hrvatskih Vlada u Budimpešti da se učini sve da "mađarsku" Rijeku izgradi u jaku pomorsku luku, kao svoj izlaz na Jadransko more.

Istodobno, polustoljetna mađarska vlast u Rijeci pridonijela je denacionalizaciji grada. Mađarske vlasti ukinule su hrvatski jezik u školama i uvele talijanski i mađarski. Hrvatska gimnazija, kao nacionalno i kulturno žarište riječkih Hrvata, održala se u Rijeci do 1869. godine, kada je silom preseljena u Sušak, dio grada pod hrvatskom vlašću. Na poziv rodoljuba ovog područja, iz Dubrovnika u Rijeku dolazi Frano Supilo, čuveni hrvatski političar i javni radnik, pravaš, koji 1900. godine počinje izdavati politički dnevnik Novi list, prvo tiskan u Sušaku, a od 1901. u Rijeci.

Raskidanjem svih odnosa Hrvatske s Ugarskom i habsburškom dinastijom, na zasjedanju Hrvatskog sabora, u Zagrebu 29. listopada 1918., Rijeka je vraćena Hrvatskoj i guverner Zoltan Jekelfalusuzy predaje vlast predstavniku Narodnog vijeća Države SHS, velikom županu Rikardu Lencu. Vlast Hrvatskog narodnog vijeća u Rijeci traje vrlo kratko. U ime Antante u riječku luku, 4. studenog 1918., ulazi talijanska flota, a Rijeku, 17. studenog 1918., okupira talijanska vojska. U grad, 12. listopada 1919.,upada Gabriele d' Annunzio sa svojim legionarima (arditima) i proglašava svoju vlast - regencu, koja traje do 18. siječnja 1921. Rimskim ugovorom od 27. siječnja 1924., između Italije i Kraljevine SHS, Rijeka je prepuštena Italiji.
Zaključcima mirovne konferencije u Parizu 1947. godine, Rijeka je ponovo vraćena matici zemlji Hrvatskoj u okviru države Jugoslavije. Godine 1948. gradovi Rijeka i Sušak su udruženi u grad Rijeku, koji se ubrzano razvija u raznim oblastima.

Nakon obnove Rijeka je preuzela funkciju glavne luke Jugoslavije. U industrijskoj strukturi obnavljaju se tradicionalne riječke industrije : brodogradnja, tvornica papira, rafinerija nafte, proizvodnja brodskih uređaja i motora, koksara, industrija odjeće, hidroelektrane i termoelektrane. Tu je razvoj brodarskih poduzeća, pet magistralnih cestovnih prometnih pravaca prema Zagrebu, Ljubljani, Trstu, Puli i Zadru te željezničke pruge osiguravaju Rijeci razvoj tercijarnog sektora.

Rijeka je postala središte Zapadne Hrvatske (Istra, Hrvatsko primorje i Gorski kotar). Od početka šezdesetih godina izgrađuju se nove gradske četvrti, jačaju prigradska naselja.
Krajem XX. st. Rijeka je razvijeno urbano i industrijsko središte kao i središte raznih razvojnih inicijativa koje igraju važnu ulogu u ukupnom razvoju Republike Hrvatske. Postaje sjedište novoosnovane Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije te sveučilišta.

Rijeka je domaćin važnim gospodarstvenim priredbama, npr.: Proljetni sajam (u travnju), Nautica, Sajam automobila (u svibnju), Sjevernojadranski sajam (u listopadu) i Božićni sajam, tako da se, osim poslovnog, sve više razvija i kongresni turizam. Doda li se tome Trsat kao središte marijanskoga kulta u ovome dijelu Hrvatske (10. V. blagdan Gospe Trsatske - te uz Dan pomoraca, 15. VIII. Velika Gospa i 8. IX. Mala Gospa), Rijeka je središte i vjerskoga turizma. Gotovo je spojena s Opatijom - najstarijim i najrenomiranijim turističkim središtem u Hrvatskoj. Gostima se uz kvalitetan smještaj, trgovine, kazališni život, zabavu, nude i renomirane manifestacije: Biennale mladih, međunarodna izložba mladih umjetnika - slikara, kipara, alternativnih umjetnika, Riječko ljeto, glazbene, dramske priredbe u Starom gradu, na Trsatu, u katedrali sv. Vida (u lipnju i srpnju), Melodije Istre i Kvarnera (kraj lipnja), Velika Gospa - Trsat (15. kolovoza), Zajčevi dani (u studenom), Regata Fiumanka, Sv. Vid, blagdan zaštitnika Rijeke (15. lipnja), Riječki karneval, najveća karnevalska manifestacija u Hrvatskoj, Festival malih scena, Rock Festival Hartera i dr.

TURISTIČKE ATRAKCIJE:

Palača Municipija - Stendardac, stup za gradsku zastavu - Dominikanski samostan, Sveučilišna knjižnica (stalna izložba glagoljice) - Moderna galerija Rijeka – Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Guvernerova palača - Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Muzej grada Rijeke, Prirodoslovni muzej, Sudbena palača, Crkva sv.Vida - Kalvarija - Kozala, Crkva sv. Sebastijana, Ostaci kasnoantičkog kastruma, Stara vrata Rimski luk, Palača komuna - Stara Gradska vijećnica, Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije , Kosi toranj, Hrvatsko narodno kazalište Ivan pl. Zajc, Velika tržnica, Palača Modello, Pravoslavna Crkva sv. Nikole, Gradski toranj, Most branitelja, Stube Petra Kružića, Svetište Majke božje trsatske, Planetarij, Bazen Kantrida…

Jeste li znali?
U svojoj povijesti Rijeka je imala 3 imena - hrvatsko ime Rijeka i talijansko i mađarsko ime Fiume (fiume na talijanskomjeziku znači rijeka), te njemačko Sankt Veit am Pflaum

Sveučilište u Rijeci osnovali su isusovci 1627.
Rijeka je bila nezavisna država od 8. rujna 1920. do 24. siječnja 1924. i da je njen izabrani predsjednik Riccardo Zaneila zahtjevao od međunarodne zajednice i Tita 1945. godine obnovu nezavisnosti.
Od 1918. do 1924. Rijeka je izdavala međunarodno priznate poštanske marke. U filatelističkoj literaturi se nalaze pod nazivom Fiume.

Američki predsjednik Wilson je 1919. predložio Rijeku za sjedište Lige naroda - preteče Ujedinjenih naroda.
Riječani koji su rođeni 1913. i koji su doživjeli 1991. promijenili su 6 država: Austro-Ugarsku, Slobodnu Državu Rijeka, Kraljevinu Italiju, Treći Reich (Njemačku), SFR Jugoslaviju, Republiku Hrvatsku.
U kasnom 19. i ranom 20. st. Riječani su ravnopravno koristili 4 jezika - hrvatski, talijanski, mađarski i njemački.
Osim većinskog hrvatskog stanovništva, Rijeku danas naseljavaju i pripadnici 11 nacionalnih manjina - Albanci, Bošnjaci, Česi, Talijani, Mađari, Crnogorci, Srbi, Romi, Slovaci i Slovenci.
Rječina je od 1924.-1941. bila državna granica - zapadna obala pripadala je Italiji, a istočna (Sušak) Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.

U prošlom stoljeću u Rijeci je djelovalo 57 konzulata, 20 konzulata u razdoblju uoči I. svjetskog rata.

Od 1991. godine zaštitni simbol Rijeke je morčić (moro).

U Rijeci se trenutačno nalazi najveći trgovački centar u ovom dijelu Europe, poznatiji kao Tower Centar Rijeka na Pećinama.