Učka

Ukoliko želite doživjeti jednu od najljepših panorama u ovom dijelu Europe posjetite Učku i popnite se na njen najviši vrh Vojak (1401 m) gdje se sa kamene kule-vidikovca za vedrih dana vide Istra, kvarnerski i srednjodalmatinski otoci, Gorski Kotar, vrhovi talijanskih Alpi, Venecija… Do Vojaka možete stići za svega nekoliko sati hoda nekom od brojnih staza koje vode iz naselja liburnijske rivijere, a budući da put vodi kroz lijepe i botanički vrijedne bukove šume tu se u ljetnim mjesecima može naći toliko potrebno osvježenje.

Na Učki možete uživati u njenoj prirodnoj i kulturnoj baštini, ali i u raznim rekreativnim i sportskim aktivnostima.

Iz bogate botaničke riznice Učke posebno spominjemo endemski učkarski zvončić, vrstu koja osim na Učki ne raste nigdje drugdje na svijetu. Od sisavaca stalni su jelen, srna, divlja svinja, jazavac, kuna i puh, a u šume sjevernog dijela Parka često zalazi i medvjed. U atraktivnije od gotovo stotinu dosada zabilježenih ptičjih vrsta ubrajamo bjeloglavog supa, u Europi gotovo iščezlu pticu grabljivicu koja još uvijek rado slijeće na litice Učke. Osim geomorfološkog spomenika prirode Vela Draga poznatog po nekoliko desetaka metara visokim vapnenečkim tornjevima, u geološke vrijednosti Parka prirode Učka spada i gotovo 200 speleoloških objekata. Mnogi od njih sadrže vrijednu špiljsku faunu, te paleontološke i arheološke nalaze. Bujični slapovi Učke koji teku za kišnih razdoblja posebno su živopisni, te zajedno sa brojnim izvorima i lokvama čine hidrološku sliku Učke, značajnu ne samo u biološkom već i u gospodarskom smislu.
Međutim, ono što će posebno zanimati posjetitelje Parka željne aktivnog boravka u prirodi su brojne rekreativne mogućnosti od laganih šetnji pa do znatno zahtjevnijeg slobodnog penjanja, alpinizma ili pak speleologije. Ako tome dodamo i brojne staze za brdski biciklizam kao i uzletište za letenje zmajevima i padobranskim jedrima, poziv za posjetu Parka prirode Učka biti će još uvjerljiviji.

Učka
Najljepša sam gora sred istarskih strana,
Gizdava sam ko nevjesta tanana,
U proljet oblačim dolamu zelenu,
A u jesen zlatnu, srebrom nakićenu.
Skut dolame seže do sinjeg mora,
Na njem Lovran spava u gaju lovora.
Mošćenička draga visi ispod skuta,
Brseč, janje drago, pase pokraj puta,
a tihana Ika, b’jelo selo malo,
Na morsko igalo kao galeb palo.
Visoko, gdje vjetar zelen-šumu hladi,
Veprinac se gizda kao knjik mladi;
Uz val morski, sjajna kao zora rana,
Opatija blista, alemova grana,
A Volosko naše, pokraj vala sinja,
Tihu pjesmu sluša vila pomorskinja.”
(Vladimir Nazor, Kastav, 1913.)