Sestre (prema Čehovu, Lorci, Obersnelu, Persić i Višnjić-Karković)

Subota, 28.2.2009. 19:30
HKD Sušak, Rijeka

Predstava Sestre Teatra Rubikon iz Rijeke inspirirana je u prvome redu dramskim tekstovima koji u povijesti moderne dramske književnosti i kazališta predstavljaju značajne datume. To su Tri sestre, Antona Pavloviča Čehova (1860-1904) i Dom Bernarde Albe Federica Garcie Lorce (1898-1936).

Čehov, jedan od začetnika moderne dramaturgije, završava plodno razdoblje ruskog realizma i započinje novu epohu u razvoju ruske književnosti. Njegove drame su drame raspoloženja, bez jakih sukoba i radnje, sazdane od najfinijih pokreta ljudske duše. Dramu Tri sestre Čehov je napisao 1900., a premijerno je izvedena 1901. Njegov rad privukao je Konstantina Stanislavskog i Vladimira Njemiroviča-Dančenka koji su uprizorili gotovo sve njegove drame u Mokovskom hudožestvenom teatru. Inače po zanimanju liječnik, organizirao je pomoć gladnim seljacima, osuđivao zlouporabu vlasti, protekcionizam i korupciju, ali se nikada nije politički angažirao.

Na drugoj strani imamo Lorcu kojemu kazalište nije i ne može biti ništa drugo osim emocije i poezije – u riječi, djelu, gesti. Lorca, već duboko u moderni, simbolizmu, ekspresionizmu i surealizmu eksperimentira u kazlištu i buni se protiv realističkog i komercijalnog kazališta, ali i općeg društvenog poretka. Dom Bernarde Albe njegova je posljednja drama koju je napisao 1936. neposredno pred početak španjolskog građanskog rata. Premijerno je izvedena tek 1945. u Buenos Airesu, dok su njegovi zemljaci trebali čekati kraj režima Francisca Franca kako bi 1964. mogli po prvi put pogledati Bernardu Albu u izvedbi madridskog kazališta Goya. Francova vlada pokušala je uništiti spomen na Lorcu uništavajući sva njegova djela, a spominjanje njegova imena bilo je zabranjeno. Budući da je bio među prvim žrtvama španjolskog građanskog rata, Lorca ubrzo postaje simbolom žrtve političke represije i fašističke tiranije.

Osim Čehovljevim i Lorcinim sestrama, predstava je inspirirana i suvremenim ‘sestrama’ u Odjelu za kulturu Grada Rijeke, te čelnicima država, gradova, sela i obitelji koji si uzimaju za prirodno pravo da budu ti koji mogu raditi što im se prohtje. Teme kao što su opresija, strast, konformizam, utjecaj muškaraca na žene, dobivaju u suvremenom kontekstu nove aktualizacije, kao i odnos umjetnika i politike, odnosno utjecaj politike na umjetnost i umjetničko djelovanje. Analogijom, u procesu dekonstrukcije gore navedenih dramskih tekstova dodan je i treći element: izjave čelnih ljudi Grada Rijeke i Odjela za kulturu, čime se stvorio novi okvir za interpretaciju i uprizorenje Sestara.

Glasovna interpretacija:
Adela: Nina Viškanić

Amelija: Hana Dagostin

Bernarda: Lara Ritoša Roberts

Ivanka: Mirta Vranješ

Irina: Jelena Lopatić

Martirija: Maja Stepančić

Maša: Gordana Brkić

Olga: Nikolina Deranja

Poncija: Gordana Kovačević

Višnja: Ana Bogadek

Vojko: Hrvoje Tojčić

Autor i redatelj: Zvonimir Peranić